Dino Zrnec u Galeriji AŽ

Dino Zrnec u Galeriji AŽ
Otvorenje izložbe: 10. svibnja 2024. u 19h
Izložba je otvorena do 1. lipnja 2024.

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Dino Zrnec: Bez naziva

Zgrada u kojoj se danas nalaze Atelijeri Žitnjak, kao i pripadajuća im Galerija AŽ, nekoć je bila osnovna škola, nazvana po sindikalnom vođi i jednom od osnivača Komunističke partije Jugoslavije, Đuri Đakoviću. Petnaestak učionica, dvorana za tjelesni odgoj, nekadašnja učenička menza, školsko dvorište smješteno ispred zgrade i nogometno igralište iza nje, uz nezaobilazni atrij s ružama, bili su do prije dvadesetak godina, mjesto svakodnevnih susreta žitnjačkih osnovnoškolaca.
Jedan od učenika OŠ Đuro Đaković bio je i umjetnik Dino Zrnec, koji se izložbom vraća u doba djetinjstva i hodnike svoje nekadašnje škole, dekonstruirajući proteklo vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor Dino raščlanjuje i fragmentira, kako na razini forme, tako i semantički, jer memorije uvijek egzistiraju tek kao fragmenti, djelići nečeg što je prošlo, dok poznati prostor, kad ga se prisjećamo, uvijek percipiramo kroz segmente koji su dio neke cjeline. Fragmentacija na izložbi koju je Zrnec odlučio ostaviti neimenovanom, odvija se, formalno, jer ono vidljivo raščlanjuje, čineći ga nevidljivim, dok, istovremeno, slikarskim intervencijama skreće promatračevu pažnju upravo na predmete koji nešto (možda upravo ono što odbija imenovati) skrivaju, otkrivajući tek medij kojim se to nešto skriva. Raščlanjivanje je evidentno i u izboru elemenata i materijala koje autor koristi, a riječ je o kanalicama za strujne kablove čija je funkcija, koliko – toliko, sakriti kablove, čineći prostor u kojem se nalaze, urednijim ili, bolje rečeno, manje neurednim te vizualno „čišćim“. No, kanalice Dine Zrneca, načinjene su, dijelom, od papira na kojem se nalazi print životinjskog krzna na kojeg autor nanosi boju, naglašavajući bojama već postojeće motive. Životinjsko krzno u prirodi pomaže životinjama da se stope s okolinom, sakrivajući se od potencijalnog predatora ili, pak, plijena. Na sličan se način i bijele kanalice za struju, u svojoj izvornoj namjeni, nastoje stopiti s prostorom i bijelom podlogom, odnosno zidom, na kojem se obično nalaze. Već na prvi pogled uočavamo inverziju u ovom radu, u kojem se sakriva nešto što ne postoji, jer improvizirane kanalice ne skrivaju kablove za struju i zapravo su funkcionalno redundantne, a životinjsko je krzno izmješteno iz prirodnog okoliša, ne nastojeći stvoriti dojam mimikrije, već upravo suprotno – jasno se istaknuti na bijelom zidu galerije, kao nešto što ondje, zapravo, ne bi trebalo biti. Čitamo ih kao artistički-invazivnu akciju umjetnika, koji se našao u pomalo začudnoj ulozi, na mjestu na kojem se – da slijedom okolnosti njegova stara škola nije pretvorena u atelijere i galeriju – vjerojatno ne bi našao. Dino je Zrnec tako postao „uljez“ u prostorijama vlastite škole koja, zapravo, više nije škola, pri čemu nam upravo u odluci o nedavanju naziva izložbi, daje ključ za čitanje njegova rada. Naime, vizual kojim najavljuje izložbu, sastoji se od lista papira istrgnutog iz bilježnice na kojem flomasterima ispisuje „3 b“, prizivajući đačko doba, pretpostavljamo upravo razred kojeg je, kao dijete, pohađao. No, Zrnec nam ne pripovijeda o događajima iz školskih klupa, niti izložbom evocira događaje iz djetinjstva. Ne iščitavamo iz izložbe ni kako je izgledala njegova dokolica u đačkim danima, moguće provedena baš na igralištu sa stražnje strane škole, kojeg danas više nema. Skrivajući događaje iz djetinjstva od pogleda promatrača, autor, istovremeno, razotkriva moguće narative koji postoje tek kao potencijal za priče o prolaznosti ili, pak, fragilnosti sjećanja, a koje tek suptilno uvodi u priču o „trećem b“ razredu. Možda je jedna od priča koju možemo ispričati, promatrajući Zrnecove radove u Galeriji AŽ, ona o nemogućnosti reproduciranja sjećanja. Naime, kanalice za struju u praktičnoj primjeni – u sobi, hodniku ili, pak, galerijskom prostoru, uobičajeno sakrivaju nešto što je rezultat naknadnih intervencija te, kao takve, nisu izvorno zamišljene da budu ondje. Slično, ni sjećanja ne mogu biti egzaktna i unaprijed definirana, već se sa svakim novim prepričavanjem modificiraju i prilagođavaju slušaču ili okolini, kao što se i životinja krznom ili bojom kože prilagođava nekom prirodnom ambijentu. Egzaktan i definiran nije ni objekt izrađen od kaširanog papira kojeg naš umjetnik izlaže zajedno s već spomenutim krhkim, papirnatim kanalicama koje, možda, skrivaju sjećanja. Za taj će objekt Dino reći da on može biti kanta za pranje podova, no i bilo kakav drugi predmet kojeg u njemu možemo prepoznati ili, sjećanjem, prizvati. Jednako fragilan kao i papirnate kanalice, nije zamišljen da bude trajan. Osuđen je na postepeno, ali sasvim izvjesno propadanje, blijeđenje i deformiranje, kao što, uostalom, i naša sjećanja na rane školske dane, s protokom vremena, postaju sve bljeđa i fragilnija.
Mirna Rul

Dino Zrnec (1983., Zagreb) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studijski je boravak proveo na Akademiji umjetnosti, arhitekture i dizajna u Pragu i Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Samostalno izlaže od 2010. Dosad je bio nagrađivan za svoj rad nagradom publike na izložbi Erste Fragmenti 2010., nagradom HDLU-a za mladog umjetnika 2011. i Nagradom Radoslav Putar 2015. Sudjelovao je na nekoliko rezidencijalnih programa u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao na solo i grupnim izložbama uključujući: Skulpturinstitut (Beč), Bijenale industrijske umjetnosti (Labin), Vin Vin Gallery (Beč), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Tehnički muzej Nikola Tesla (Zagreb)Rigo galerija (Poreč), Galerija Galženica (Velika Gorica), Apoteka (Vodnjan), galerija Garis & Hahn (New York), Project space – Kunsthaus Graz, Annex galerija (Pula), Freie Sammlung (Beč), Galeria Miejska (Gdansk), Kunstmuseum Bochum, BFA project space (Beč), Karas galerija Zagreb, Pigna project space (Rim), Künstlerhaus (Beč), Galerija Studentskog Centra Zagreb, galerija Renata Fabbri (Milano).

Izložba